Fotografija: ljubaznošću autora.
María Pérez Heredia rođena je u Zaragozi 1994. godine i postala je jedna od najnovijih književnih senzacija zahvaljujući svom trećem romanu, Pirineo Noir , koji ujedno označava i njezin debi u žanru kriminalističke fikcije. Studirala je hispansku filologiju i objavila svoju prvu knjigu, Esos días raros de lluvia (Ti čudni kišni dani), u dobi od devetnaest godina. Nakon toga uslijedili su Starman , koji je dobio iznimne pohvale kritike, te roman za mlade Eydís y el largo invierno (Eydís i duga zima ) (ilustrirao David Guirao). Također je napisala razne suradnje, kratke priče i književnokritičke radove. Preselila se u Francusku 2017. godine, gdje je radila na Sveučilištu u Grenobleu kao profesorica španjolske književnosti. U ovom intervjuu govori o Pirineo Noiru i mnogim drugim temama. Hvala vam na vremenu i ljubaznosti.
María Pérez Heredia — Intervju
AKTUALNA LITERATURA: Vaš najnoviji roman je Pirineo noir . Koju nam priču priča i odakle ste crpili inspiraciju?
MARÍA PÉREZ HEREDIA: Pirineo Noir je triler s mnogo zapleta i nekoliko iznenađenja, u kojem se snažna ženska protagonistica mora suočiti sa svojom prošlošću i nekim svojim duhovima. Radnja se odvija u malom gradu u aragonskim Pirinejima , a priča prvenstveno istražuje ljudske odnose . Inspiraciju sam crpila iz mnogih izvora, ali uglavnom zato što sam veliki obožavatelj napetih filmova otkad sam bila mala.
- AL: Možete li se sjetiti nekog od svojih prvih čitanja? I prvo što si napisao?
MPH: Moja prva čitalačka iskustva, kao i kod gotovo svih milenijalaca , bile su knjige poput Harryja Pottera. Nakon toga, oduvijek sam bio strastveni čitatelj , i to otkad sam bio vrlo mlad. Pišem cijeli život, barem koliko se sjećam. Zapravo, svoj prvi roman objavio sam s devetnaest godina, a počeo sam ga pisati sa sedamnaest…
- AL: Vodeći autor? Možete odabrati više od jednog i iz svih razdoblja.
MPH: Imam ih mnogo. Donna Tartt i Bret Easton Ellis , koji ne pišu baš trilere , ali uvijek uključuju vrlo uznemirujuće elemente u svoje romane. Kao autorica kriminalističkih romana, Gillian Flynn . Iz drugih razdoblja, F. Scott Fitzgerald ili Charlotte Brontë . I španjolski, Juan Marsé , naravno. Iz potpuno drugog žanra, Eiichiro Oda ili Ai Yazawa.
- AL: Koji biste lik voljeli upoznati i stvoriti?
MPH: Ima ih jednostavno previše. Kao Pijoaparte iz filma Posljednje večeri s Terezom , Patrick Bateman iz filma Američki psiho ili Theo iz filma Češljugar . Ili bilo koja od dvije Uspavanke.
- AL: Ima li nekih posebnih navika ili navika što se tiče pisanja ili čitanja?
MPH: Pa, ništa. Čitam cijele knjige na telefonu . Volim imati televizor uključen u pozadini dok pišem i volim kavu.
- AL: A vaše omiljeno mjesto i vrijeme za to?
MPH: Za čitanje, bilo gdje : u podzemnoj željeznici, na kauču, ako je ujutro na papiru. Za pisanje, poslijepodne ili navečer . Kod kuće ili bilo gdje.
- AL: Koje još žanrove voliš?
MPH: Previše ih je. Ljubavni romani, posebno povijesni. Fantastični romani. Znanstvena fantastika. Ne pravim razlike na temelju žanra; to ovisi o autoru i knjizi . Može postojati vrlo dobro napisan ljubavni roman i "književni" koji je potpuna katastrofa (i dosadan, uz to).
- AL: Što sad čitaš? A pisanje?
MPH: Pa, nedavno sam pročitala dosta Elisabeth Benavent (ovog ljeta), pročitala mangu One Piece i nastavila svoju opsesiju Gradi Hendrix . Što se tiče pisanja, upravo sam predala svoj sljedeći roman.
- AL: Što mislite o izdavačkoj sceni?
MPH: Imam vrlo pristran stav, jer godinama radim sa svojim urednikom i imamo odličan odnos. Nikad nisam imao problema s objavljivanjem . Osim toga, živim u Francuskoj već osam godina, tako da ne čujem puno o glasinama u industriji.
- AL: Kako se osjećate o trenutnom trenutku u kojem živimo?
MPH: Sa svime što se događa, kako mogu?